Jump to content

Dobrodošli na Balkandownload.org
Tražite domaće knjige, exyu magazine, sinhronizirane crtane filmove, PC i ostale igre, strane i domaće filmove, dokumentarce, stranu i domaću muziku, itd. ? Ne morate tražiti dalje jer sve ćete to naći kod nas, uredno postavljeno i spremno za download. Osim toga registracijom možete sudjelovati u raznim postojećim temama na forumu, otvarati nove teme, sudjelovati u chatu i još mnogo toga. Ako već imaš otvoren račun, logiraj se ovde ,a ako želiš saznati zašto smo najbolji otvori novi račun i uverite se sami :)
Photo

Grégorie Delacourt - Popis mojih želja


No replies to this topic

#1
bijesna_glista

bijesna_glista

    Advanced Member

  • Members
  • PipPipPip
  • 102 posts
  • 25104 thanks

Grégorie Delacourt - Popis mojih želja

 

 

Ga5FcrY.jpg

 

 

 

Jocelyne je majka dvoje djece koja živi u naizgled sretnom braku, u gradiću u Francuskoj gdje vodi kitničarsku radnju. Jednog dana Jocelyne se počinje pitati što se dogodilo sa svim snovima koje je snivala kad joj je bilo sedamnaest. A onda osvoji jackpot od osamnaest milijuna eura – i odjednom joj se cijeli svijet nađe nadohvat ruke. Međutim odluči to prešutjeti svima, čak i suprugu. Ne unovčivši ček, počinje stvarati popis stvari koje bi joj novac priuštio. No želi li Jocelyne uistinu da joj se život promijeni?

"Popis mojih želja" Grégoirea Delacourta je roman u kojemu se kroz omiljeni san milijarda stanovnika Zemlje istražuju pojmovi istine, ljubavi i sreće. Ubrzo nakon svog izlaska, postao je hit koji je preveden u više od 35 zemalja.

Grégoire Delacourt, ugledni je francuski pisac rođen 1960. Na književnoj sceni debitirao je nagrađivanim romanom "L’écrivain de la famille", objavljenim 2011. "Popisom mojih želja" nadmašio je uspjeh svog prvijenca, a ovaj višestruko nagrađivani roman poslužio je kao predložak za kazališnu predstavu te film. Uslijedili su romani: "La premičre chose qu’on regarde" 2013., "On ne voyait que le bonheur" 2014. i "Les quatre saisons de l’été" 2015.

 

 

Autorov pogovor knjige

 

 

    Prišao mi je oklijevajući.

Upravo sam bio zaključio razgovor o ovoj knjizi, u jednoj knjižnici, i napisao posvetu na nekoliko primjeraka; bio sam umoran, preda mnom je bio dug put, kanio sam krenuti, ali me zadržao njegov pogled. Pogled nevjerojatno blag, na granici radosti i tuge. Približivši mi se na manje od metra, reče mi hvala. “Hvala vam. Ima već blizu dvije godine kako mi majka boluje od uznapredovala alzheimera. U domu je, nekoliko kilometara odavde. Posjećujem je svake nedjelje, ali ne znam što bih joj rekao. Ne znam. Tako mi je teško. Ne prepoznaje me. Ili pak misli da sam joj otac. Ili stari stric. Ali otkako sam pročitao vašu knjigu Popis mojih želja, znam. Činim što i vaša kitničarka, izmišljam živote za nju i čini mi se da je sretna, a sretan sam i ja. Hvala vam.”   Oči su mu blistale, moje su plakale.

    Začudan je susret knjige s čitateljima.

    Te sam večeri pomislio da je taj čovjek odgovor za kojim sam tragao kad bi me pitali zašto pišem. Volim misliti da knjiga može promijeniti komadićke života, djeliće rečenica; navesti nas na nasumično odabrane staze.

    Napisao sam ovu knjigu jer mi nedostaje mama. Pa ako i nije bila kitničarka, plela je. Sjećam se kapuljača od vune što su mi padale na oči ili me pak stezale poput čarape, džempera kojih su rukavi bili prvo predugački, a potom prekratki. Majka se pokušavala prilagoditi brzini moga tijela koje se mijenjalo, a ja sam znao da su ti odjevni predmeti njezine ruke, njezina potpora. A kasnije, godinama kasnije, kad je otišla, želio sam je zadržati.

    Priželjkivao sam još njezinih riječi, još njezinih pogleda na stvari, njezinu sjetu i njezinu radost; i stvorio sam Jocelyne Guerbette. Pišući ovu knjigu, postao sam taj lik, ona; za nju sam sanjao o trenutku u kojemu konačno možemo odlučivati o vlastitu životu. Nastojao sam satkati našu izgubljenu vezu, i tako je ona postala kitničarka.

    Kitničarka koja zna ono što je predmnijevao Toma Akvinski: da sreća znači nastaviti željeti ono što posjedujemo.

    Pitanje koje su mi najčešće upućivali bilo je kako sam se u ovoj knjizi uspio toliko približiti ženama, tako ih dobro razumjeti. Odgovor je upravo u gore rečenome: u nedostajanju. Ali i u postupcima, u dobronaklonosti, u duhu onih koje me okružuju – moja žena, moje tri kćeri i još mnoge žene koje sve ove godine sa mnom dijele isti zanat. Njima sam želio kazati da ih volim; a, kao što piše Françoise Sagan koju citira Jocelyn u svom zadnjem pismu: “voljeti, to nadasve znači razumjeti”.

    Ova mi je knjiga od samoga početka bila prava radost.

    Radost pisanja. Radost kad joj je Karina Hocine smislila naslov. Radost nakon zapanjujućeg telefonskog poziva Eve Bredin s Frankfurtskog sajma knjiga, gdje je dvanaest zemalja upravo stjecalo autorska prava (za knjigu koja će u Francuskoj izaći tek nekoliko mjeseci kasnije). Radost onog dana kad smo doznali da će knjiga postati film. Da će biti uvrštena u prestižni katalog Livre de Poche. Radost povodom prvog čitateljskog pisma. Radost povodom desetog. Stotog. Petstotog. Svaki put ta radost. Susreti. Knjižnice. Razgovori. Duge, uzbudljive seanse pisanja posveta. I ovaj upit, jednog dana: “Kako možete raditi tako odvratan posao (ja se bavim promidžbom) i pisati tako lijepe knjige?” Radost kad mi je sedamdestčetverogodišnja žena, Anne, napisala: “Jocelyne me spasila, da, da, bila sam prestala čitati, više me ništa nije veselilo, pustila sam se da padam, beznadno.” A poslije, radost što vidim/slušam taj tekst u kazalištu, ljupkost glumice Mikaël Chirinian; radost gledatelja.

    Volim misliti da knjiga može promijeniti komadićke života, djeliće rečenice; da nas može navesti na nasumične staze.

    Ova je priča priča o uspjehu, to jest o sjajnom događaju: dogodio se susret. Ta koliko ljudi, koliko stvari mimoiđemo svakog dana? Za puku sekundu. Sekundu nepažnje. A ja, eto, uživam. Vi ste me usrećili. Hvala vam na tome. Jocelyne se srela sa svojim čitateljicama i otad se zapravo ne razdvajaju. Mora da im je dobro biti zajedno, tek tako.

     Sad kad sam napustio kitničarsku radnju, kad sam ostavio gumbe, vrpce sa šljokicama i uzice u obliku mišjeg repa, mislim na onu koja mi je plela ljubav.

     Nadam se da je ponosna na moje djelo.

 

 

jezik: hrvatski

obrada: Beladona

 

pdf, epub

 

Hidden Content
You'll be able to see the hidden content once you thank this post.



Thanked by 177 Members:



0 user(s) are reading this topic

0 members, 0 guests, 0 anonymous users