Sanjala plavuša ružan san. Sanjala je da se izgubila u šumi, a počeo je padati mrak. Kuda god pogleda šuma izgleda ista. Na koju stranu ići? Tumarala je među stablima... mrak je bio sve gušći... hladnoća joj se počela uvlačiti pod kožu... Lutala je tako među sve istim stablima kad joj se učinilo kako čuje neke korake iza sebe... Slijedi li je netko? Zastala je i oslušnula... ništa se nije čulo. Počeo ju je hvatati sve veći strah, ubrzala je korak, kad odjednom... ponovo koraci iza nje! Stala je i sakrila se iza stabla, opet se ništa više nije čulo... Počela je jecati, što ako je slijedi neki ludi šumar ili lovac... s puškom, ili još gore drvosječa manijak sa sjekirom... U napadu paničnog straha počela je trčati, lišće joj se plelo u kosu, korijenje i trnovito grmlje grebli su je po nogama... iza sebe je sad čula nečiji trk! Okrenula se i više nije bilo sumnje, jasno je vidjela tamnu priliku kako se spretno kreće između stabala u sve gušćem mraku. Najviše ju je užasavalo što će je nečije ruke, sjekira ili metak dohvatiti samu, u mrklom mraku. Okrenula se prema neznancu, oslonila leđima na drvo, prkosno podigla glavu i pričekala ga je neka se približi, ako je to kraj neka bar ne bude u mraku.
Čovjek je bio visok, prišao je na desetak koraka... nije imao ni pušku ni sjekiru, bio je bos i imao je na sebi samo uske traperice pripijene uz skladnu stražnjicu i noge. Goli torzo bio mu je poput antičkog kipa nekog olimpijca; pločice na trbuhu, široka ramena, mišićave ruke, široka brada i velike nozdrve na lijepom nosu, plava bujna kosa i dva velika i strastvena oka... koja su je požudno gledala. Uopće nije izgledao opasno, štoviše bio je jako, jako privlačan. Toliko privlačan da je sve još jednom dobro zagledala. Ali, čovjek se nije micao niti je išta govorio pa ga je odlučila lagano zaobići s desne strane... na to se on pomaknuo i zatvorio joj je put. Pokušala je s druge strane, ali nije uspjela čovjek je ponovo vrlo spretno zagradio put lagano se nagnuvši i raširivši ruke, i dalje šutljiv i nepomičan, ali spreman na skok... Očito je neće pustiti... Stajali su tako nekoliko minuta zagledani jedno u drugo, noć se već skoro spustila, počela se tresti od hladnoće. Konačno je smogla hrabrosti i zapletenim jezikom upitati:
- No? Daj se već jednom odluči! Hoćeš li me tu...? Ili nećeš?
Čovjek konačno odgovori, dubokim, muževnim glasom.
- Ja? Daj se ti odluči! Uostalom sanjam li sve ovo ja ili ti?
Edited by Panonski gusar , 11 September 2016 - 21:59.